petak, 2. prosinca 2016.

2. Sinoda zagrebačke nadbiskupije

Idućeg tjedna započet će 2. Sinoda zagrebačke nadbiskupije. Prva je održana pod nadbiskupom Antunom Bauerom prije 91 godinu, a za drugu pripreme traju od 2002. godine, a predviđeni završetak je tijekom 2018. godine kada bi trebao biti izdan završni dokument ili više njih. Za razliku od biskupskih sinoda u kojima se u Rimu okupljaju biskupi iz cijelog svijeta kako bi savjetovali papu o specifičnoj temi, biskupijska sinoda održava se unutar jedne biskupije, a cilj joj „pomoć je dijecezanskom biskupu u vođenju zajednice vjernika“ te „razrada postavki pastoralnog nastojanja i animiranje nadbiskupijske zajednice za ujednačeno pastoralno djelovanje.“ [1]
Ukratko, Sinoda će se dotaknuti praktički svakog aspekta Crkvenog života na području zagrebačke nadbiskupije, ali je za očekivati da će imati utjecaja i na širem prostoru. Sinodske rasprave su podijeljene na četiri dijela Crkva zagrebačka u djelu evangelizacije; Crkva zagrebačka u zajedništvu svoga poziva i poslanja; Crkva zagrebačka u slavljenju Kristova otajstva; Crkva zagrebačka u hrvatskome društvu. [2] Sinoda ima 175 sudionika [3], a dobar dio njih čine i vjernici laici.
Bit će zanimljivo pratiti događanja sa Sinode, njene zaključke kao i primjenu istih, ali i reakcije vjernika na isto.

Kao priprema za sudionike Sinode pripremljen je radni dokument Instumentum laboris, [3] koji se na gotovo 300 stranica dotiče raznih pitanja; liturgije, sakramenata i priprave za njih, uređenja crkvenih prostora, ekumenizma i međureligijskog dijaloga, vjeronauka u župi i školi, svećeničkog i redovničkog života itd. Dokument je izdan početkom listopada 2015. Za one koji nemaju vremena i volje čitati cijeli dokument donosim izvadak iz nekoliko meni zanimljivih brojeva, popraćenih mojim komentarima u uglatim zagradama. Slova pisana kurzivom tako su napisana u originalu.
Preporučam, pogotovo onima koji žive na području zagrebačke nadbiskupije, da mole za Sinodu.[4]

108. Slijedeći Kristov nauk Crkva uči da je krštenje nužno za spasenje
onih kojima je evanđelje naviješteno (usp. Iv 3, 5) te onima koji
su imali mogućnost zatražiti sakrament (Mk 16, 16). Crkva, naime,
»ne pozna drugoga sredstva osim krštenja da zajamči ulazak u
vječno blaženstvo«  te stoga vjerno vrši poslanje što ga je primila
od Gospodina, tj. da »iz vode i Duha Svetoga« nanovo rađa sve
koji mogu biti kršteni. (…)
[III. dio, 2. poglavlje, str. 132; Extra ecclesiam nulla salus]
O poštovanju liturgijskih propisa
134. Svijest da je otajstvo euharistije povjereno Crkvi očituje se i
poslušnošću crkvenoj disciplini u načinu slavljenja euharistije. Može se
ustvrditi da je liturgijska obnova Drugoga vatikanskog koncila uZagrebačkoj nadbiskupiji donijela dobre plodove, koji se očituju umnogim segmentima liturgijskoga života naših zajednica. Može se sa sigurnošću reći da put obnove još uvijek traje i da vjernici sviše razumijevanja i udioništva slave sveta otajstva. Ipak, u raspravama su iznesene i naznake koje pozivaju naveću brigu i pozornost, kako svećenika tako i vjernika. (…) [III. dio, 2. poglavlje, str. 155; Hm...]


 O nemogućnosti primanja sv. pričesti u nekim situacijama
136. Plodno udioništvo u slavlju euharistije predmnijeva i ispravno
razumijevanje euharistijskoga otajstva, kao i svijest o tijesnojpovezanosti sakramentalnoga života s evanđeoskom dosljednošćuvjernika.(…)Ta povezanost nameće i pitanje o nemogućnosti ili zaprjekama pristupanju pričesti u određenim životnim okolnostima koje crkvena
disciplina prepoznaje grješnima i nespojivima s dostojnimpristupom euharistijskoj pričesti. Oslonjena na evanđeoski nauk(usp. Mk 10, 2-12), Crkva tako ne pripušta sakramentima rastavljene
koji žive u novome civilnom braku, jer je njihovo stanjeobjektivno protuslovno onomu sjedinjenju Krista i Crkve koje jeoznačeno i ostvareno u euharistiji.205 Time skrb Crkve za njih nije
manja, jer ih se živo potiče da nastave njegovati molitveni život,čuvati zajedništvo sa zajednicom, slušati Božju riječ, sudjelovatina svetoj misi, vršiti djela pobožnosti i pokore te kršćanski odgajatidjecu. [III. dio, 2. poglavlje, str. 156.-157. Fusnota 205 referira se na Sacramentum Caritatis 29. Radni dokument izdan je početkom listopada 2015., dakle uoči druge sinode o obitelji, u jeku rasprava o pričesti za osobe u drugom, civilnom braku.]

143. (…) Svećenici ističu da nailaze na poteškoće u ispovijedanju osoba
kojima ne mogu udijeliti odrješenje, primjerice onih koje živesamo u civilnome braku. Stoga je predloženo da valja osmislitiprigodni materijal, tj. pastoralne smjernice koje bi ispovjedniciu takvim slučajevima mogli dati osobama koje ili nisu upućeneu nauk Crkve ili pak traže istinsku pomoć u složenostima svojihživotnih neprilika. [III. dio, 2. poglavlje, str. 162.]

O obnovi slavlja zaruka
151. U svjetlu boljega organiziranja priprave za brak predlaže se
vraćanje gotovo zaboravljenoga obreda slavljenja zaruka uz odgovarajući
blagoslov zaručnika u župi. U tome bi se smislu mogao više naglasiti blagdan zaruka Blažene Djevice Marije. Vrijeme zarukamoglo bi se iskoristiti kao vrijeme ozbiljne i bliže priprave za brak, koja bi trajala od pola godine do godinu dana. (…) [III. dio, 2. poglavlje, str. 169. Ovaj me dio posebno obradovao. Možda bi tako nešto doprinijelo ozbiljnijem shvaćanju sakramenta braka i boljoj pripravi. Evo i nekih dodatnih prijedloga.] 

O liturgijskim službama
169. (…) Sudionici predsinodskih rasprava ističu da nisu dostatno
upoznati s liturgijskim službama. Još je uvijek prisutno mišljenjeda je za sve liturgijske službe najprikladniji svećenik. Premali je broj vjernika svjestan svoga krsnog udioništva u bogoslužju. Ipak,
vjernici ističu da bi željeli vršiti neku liturgijsku službu. Ne javljaju se zbog straha od javnoga nastupa, zbog nelagode da ne ćebiti prihvaćeni; boje se mišljenja drugih, ne žele se nametati, ali bi rado da ih se potakne i da ih se pozove u određene liturgijskeslužbe. (…)[III. dio, 5. poglavlje, str. 185. Za svakog ponešto, da se ne bi netko osjećao isključenim.] 

O liturgijskoj glazbi i latinskom u liturgiji
175.  (…) Posezati danas za liturgijskom glazbom proteklih stoljeća i
puko je reproducirati u novome liturgijskom obrednom ustroju može biti pokazatelj da se osjeća potreba povezanosti s baštinom, ali jednako tako da se ne uspijeva do kraja prihvatiti novost nadahnuća i da se potpuno nije shvatila navedena rečenica iz Konstitucije o povezanosti glazbe i obrednoga čina. Jednako tako, ako se misli da je glazba prepuštena hirovitu izražaju novih
traženja, bez potrebite liturgijske pouke i poznavanja teologije liturgije, niječe se nužnu pretpostavku Konstitucije, tj. da je glazba dio liturgijskoga čina; ne njezin dekor ili dodatak, već njezin dio, te je i ona sama liturgija.  [III. dio, 6. poglavlje, str. 188.-189.]

176. (…) Budući da se sve češće sastaju vjernici raznih
narodnosti, poželjno je da oni znaju zajedno pjevati latinski, prema lakšim napjevima, barem neke dijelove Reda mise, osobito simbol vjere i Gospodnju molitvu«244 [III. dio, 6. poglavlje, str. 189. Ovako nešto piše u manje-više svim postkoncilskim dokumentima o liturgiji, ali poprilično se slabo provodi. Pomalo je uvredljivo prema latinskom da mu se daje mjesto u liturgiji samo u ovakvim posebnim slučajevima, ali i to je početak.]

178. U liturgijskim slavljima koriste se razna glazbala. Najzastupljenije
su orgulje, a u zborovima mladih često se upotrebljavaniz drugih glazbala: gitara, flauta, tamburica, klavijature, violina,harmonika, violončelo, klarinet, zvečke, triangl, kastanjete, kontrabasi bubnjevi. (…) Skupine mladih vjernika smatraju da njihovi zborovi i glazbene skupine mogu ispuniti liturgijske zahtjeve i ne vide ništa sporno u glazbenome izražaju koji unose u bogoslužje. Spominju i kriterij privlačenja mladih, smatrajući to sredstvom evangelizacije novih naraštaja, s ciljem njihova okupljanja i uključivanja u zajednicu vjernika. Glazbenu baštinu valja cijeniti, ističu, ali i spremno prihvatiti novosti vremena i novi glazbeni izražaj koji uvijek mora biti u skladu s liturgijskim činom i normama. Pritom, ipak, izostaje liturgijski kriterij za ispravno oblikovanje liturgijske glazbe. [III. dio, 6. poglavlje, str. 190. Srećom još nisam čuo na misi sve nabrojane instrumente. Opet se spominje privlačenje mladih čime se opravdavaju svakakve ludorije.]

O uređenju liturgijskog prostora
187. Ukratko navodimo glavne sastavnice liturgijskoga prostora, kao
poticaj za daljnje produbljivanje. (…)
Bez obzira na tlocrtnu strukturu i na opredjeljenje za longitudinalnost ili centralnost građevine, uvijek treba voditi brigu da je oltarni prostor u središtu slavlja. Oltar bi unutar samoga svetišta, koliko je moguće, trebao biti na posebno naglašenomu mjestu, na primjer na uzdignutome »otoku«, kako bi se i unutar svetišta jasnije uočavala središnjost oltara. Oltar ima biti tako uređen i prostorno smješten da se u njemu čita simbol Krista. Zbog kristosredišnjosti svakoga liturgijskog slavlja i zbog usmjerenosti svakoga slavlja prema euharistiji oltar ne može biti tek neki mobilni element ili prostorni ukras. Oltar je trajni znak Krista, svećenika i žrtve; stol zajedničke vazmene gozbe koju nebeski Otac priprema svojoj djeci u zajedničkomu domu, vrelu i znaku jedinstva i ljubavi. Zato će trebati biti vidljiv i doličan, a sav će prostor biti uređen i urešen u suodnosu prema njemu. Na oltar se ne smiju staviti ni kipovi ni slike svetaca. U slavlju posvete oltara, u oltar se mogu – u posebnoj »škrinjici« – pohraniti moći mučenika i svetaca, ali ne u oltarnu ploču (mensa), već u njezino podnožje.
Prema tradiciji i biblijskomu simbolizmu, oltar bi trebao biti izrađen od prirodnoga kamena ili bi takva trebala biti barem oltarna ploča. Ipak, mogu se koristiti i drugi materijali, ali uvijek vodeći računa da budu čvrsti i dolični za liturgijsku uporabu. Prostor oko oltara trebao bi biti takav da se oko oltara može uvijek obići ne silazeći na nižu razinu. 

f) Posebno je važan smještaj svetohraništa u kojemu se euharistijska
prilika Kristova tijela čuva s dvostrukom svrhom: za pričestbolesnika i, prema potrebi, drugih vjernika izvan slavlja euharistijete za osobno molitveno klanjanje vjernika. Iako normedopuštaju da svetohranište bude unutar prezbiterija, valja razvidjetimogućosti da svetohranište bude smješteno u blago izdvojeniprostor, oblikovan kao »zasebna kapelica«, koja će omogućavatirazličite oblike euharistijske pobožnosti (klanjanja) i osobnumolitvu, bilo za pojedince bilo za skupine vjernika. Ne vodi li seo tome briga, otežava se dinamika euharistijskoga slavlja, a i rasporedelemenata u prezbiteriju. Svetohranište treba biti dostojnoi časno mjesto kako bi već i smještaj i oblik svetohraništa pozivalina molitvu i klanjanje pred Kristom otajstveno prisutnim u životuCrkve. (…)

h) Prostor za sakrament pomirenja velikim dijelom ovisi o »tipu«
zajednice koja slavi i o njezinoj slavljeničkoj snazi, ali se ne smije zanijekati specifi čnost i značenje toga sakramenta. Ispovjedaonice čiji oblik nakon Tridentskoga koncila nazivamo »klasičnim«,  nisu dovoljno jasne u izražaju zbilje koja se ondje slavi. Ako taj prostor ničim ne progovara o eklezijalnoj naravi pomirenja i o obnovi zajedništva koje se živi u daru ponovnoga pristupu euharistijskomu stolu, onda je zasjenjena sama istina o grijehu i pomirenju. (…)  i) Zbor pjevača, kojemu je zadaća predvoditi pjevanje kao oblik
sudjelovanja cijele zajednice, treba imati takvo mjesto da jasno očituje da je i on dio zajednice, ali da i pjevanje pripada čitavoj zajednici. Mjerilo je uvijek mogućnost vršenja liturgijske službe pa se običaj smještanja zbora iznad ulaza [III. dio, 6. poglavlje, str. 197.-202.]