subota, 24. listopada 2015.

Sinoda: Trijumf nedorečenosti

Večeras je objavljen završni dokument Sinode, za sada samo na talijanskom jeziku. Svi paragrafi su prošli dvotrećinskom većinom, a najsporniji paragraf o razvedenim i ponovno civilno vjenčanim osobama prošao je za samo jedan glas.

Prije početka Sinode većina komentatora i blogera pisala je o tri moguća ishoda, od kojih je jedan bio vjerojatniji od ostala dva.
Prvi mogući ishod bio je jasna potvrda Crkvenog nauka u svim pitanjima. Kako se i očekivalo, to nismo dobili.
Drugi mogući ishod bio je još manje vjerojatan, a to je jasni poziv za promjenom nauka. Čak i liberali predvođeni kard. Kapserom nisu htjeli promjenu nauka kao takvog, tj. na papiru je sve trebalo ostati kao i do sada, a i sam je Papa u nekoliko navrata rekao da se "nauk nije promijenio i neće promijeniti."
Treći ishod, najočekivaniji, onaj kojeg smo na kraju i dobili, bio je zadržavanje doktrine na papiru, ali unošenje pomutnje što bi u praksi dovelo do ignoriranja ili protivljenja nauku. To se postiglo potpuno nedorečenim tekstom u kojem se ne može lako iščitati "što je pjesnik htio reći". Tako u poduljem paragrafu 85. Relatia piše:
"85. (...) Stoga je dužnost svećenika pratiti zainteresirane stranke na putu razlikovanja sukladno nauku Crkve i uputama Biskupa. U tom procesu, bit će korisno napraviti ispit savjesti, kroz trenutke razmatranja i pokajanja. Ponovno vjenčani rastavljeni moraju se zapitati kako su se ponašali kad je njihova bračna zajednica ušla u krizu; je li bilo pokušaja pomirenja; kakva je situacija napuštenog partnera; koje su posljedice nove veze na ostatak obitelji i zajednicu vjernih; kakav primjer daju mladima koji se pripremaju za brak. Iskreno razmatranje može pojačati povjerenje u Božju milost koju se nikome ne može odbiti. Dodatno, ne može se poreći da se u nekim slučajevima "ubrojivost i odgovornost za neki čin mogu umanjiti ili poništiti neznanjem i nepažnjom" (KKC 1735) zbog raznih uvjeta. Posljedično, presuda objektivne situacije trebala bi voditi presudi "subjektivne ubrojivosti" (Papinsko vijeće za zakonodavne tekstove, Deklaracija, 24.6.2000., 2a). U određenoj situaciji, osobe pronalaze velike teškoće s ponašanjem na drugačiji način. Stoga, uz pridržavanje općeg pravila, potrebno je prepoznati da odgovornost prema specifikacijama ili odlukama nije jednaka u svakom slučaju. Pastoralna razboritost, uzimajući u obzir ispravno formiranu savjest osoba, treba uzeti u obzir takve slučajeve. Također posljedice učinjenih djela nisu nužno iste u svakom slučaju." (prijevod moj)
Koliko je ovaj paragraf nejasan govori i kako se po medijima razvlače potpuno suprotna tumačenja. Tako tradicionalni katolički blogeri pišu o nedorečenosti i problemima koji iz toga proizlaze [1], neki drugi pričaju da se "ništa nije promijenilo" i da je "potvrđen nauk", a Kasperov prijedlog odbijen [2]. Sekularni mediji uglavnom govore kako je Sinoda odlučila da će pojedini biskupi donositi pravila o pričesti za razvedene i ponovno vjenčane. [3, 4]
U citiranom paragrafu i dva dodatna paragrafa koja govore o istoj situaciji nigdje se izrijekom ne govori o pričesti i ispovijedi, nigdje nema poziva na obraćenje, ali nema ni jasnog protivljenja "dosadašnjem" nauku. Zato neki ispravno pišu o "trijumfu nedorečenosti", a poučeni sličnim primjerima iz nedavne prošlosti znamo da to ne vodi na dobro.
Na početku citiranog paragrafa u izostavljenom dijelu citira se broj 84. pobudnice Familiaris Consortio. Izgleda da je taj broj poprilično izokrenut i prilagođen da bi se dobila mogućnost "razmatranja pojedinih slučajeva" kako je opisano u nastavku. Ono što nedostaje je jasna potvrda nemogućnosti pristupanja sakramentima za osobe u takvoj situaciji, što je u FC više nego jasno, a ovdje se uopće ne spominje.

Ovaj dokument je ipak samo niz savjeta Papi, a on će, pretpostavlja se, u neko dogledno vrijeme napisati apostolsku pobudnicu u kojoj će, nadamo se, jasnije definirati Sinodske stavove.
No, kako je kardinal Napier rekao za prošlogodišnji sramotni Relatio post disceptationem, "šteta je već učinjena".

Sad je potez na Papi, a na nama je da i dalje molimo za njega i Crkvu.

srijeda, 14. listopada 2015.

"...postati navjestiteljem ne neke osobne istine, već njegove istine."

Umjesto prevođenja ili pisanja članka o kaosu kojeg zovemo Sinodom, danas donosim izvadak iz teksta iz vremena kada je Učiteljstvo bilo jasno, a namjere neskrivene, kada je opasnost za Istinu vjere dolazila izdaleka, a ne iz srca Crkve. Nije to bilo baš tako davno... Možda ne bi bilo loše nekim od sinodskih otaca svako jutro prije dolaska na Sinodu pročitati ovaj tekst. Moji naglasci.

"(...)Tria munera docendi, sanctificandi et regendi – to jest tri svećenikove zadaće: poučavati, posvećivati i upravljati, u svojoj različitosti i u svojem dubokom nadnaravnom jedinstvu, na jasan način pobliže određuju to djelotvorno zastupanje, jer su, zapravo, tri čina samog Krista Uskrsloga koji danas, u Crkvi, poučava, posvećuje i vodi.
Prva zadaća je munus docendi, to jest poučavanje. Danas, kada se odgoj pokazuje prijeko potrebnim, munus docendi Crkve, koji se konkretno vrši po službi svakog svećenika, postaje osobito važan. Svećenik koji "poučava" ne predlaže nikada samoga sebe, vlastitu misao i vlastiti nauk, već, poput Krista otkriva ljudima Očevo lice, duboko zajedništvo ljubavi koju Bog živi u samome sebi i "Put" koji vodi Njemu. Jednako tako je svećenik pozvan pokazati ljudima stvarnost i prisutnost Boga, živog i djelotvornog u svijetu, naviještajući sve ono što je Bog objavio o sebi, što nam je tradicija prenijela i što nam je autentično Učiteljstvo neprekidno tumačilo tijekom dvije tisuće godina. Sveti Augustin, obraćajući se pastirima Crkve kaže: "A mi, što smo mi? Poslužitelji (Krista), njegove sluge; jer ono što dijelimo vama nije nešto naše, već izvlačimo iz njegove ostave. I mi živimo od toga, jer smo sluge kao i vi" (Govor 229/E, 4).
Poučavanje koje smo pozvani pružati, istine vjere koje treba prenositi moraju biti interiorizirani i življeni u snažnom osobnom duhovnom hodu. Svećenik vjeruje, prihvaća i pokušava živjeti, prije svega kao vlastito, ono što je Gospodin naučavao i Crkva prenijela, u onom putu poistovjećivanja s vlastitom službom čiji je uzorni svjedok sveti Ivan Maria Vianney (usp. Pismo povodom proglašenja Svećeničke godine). "Ujedinjeni u istoj ljubavi – kaže isti sveti Augustin – svi smo slušatelji onoga koji je za nas na nebu jedini Učitelj" (Enarr. in Ps. 131, 1, 7).
Svećenikov glas, nerijetko, mogao bi se činiti glasom onoga koji "viče u pustinji" (Mk1,3), ali upravo se u tome sastoji njegova proročka snaga: on nije, niti to može biti, istovjetan bilo kojoj prevladavajućoj kulturi ili mentalitetu, već pokazuje jedinu novost koja je kadra ostvariti istinsku i duboku čovjekovu obnovu, to jest da je Krist Živi, da je bliski Bog, Bog koji djeluje u životu i za život svijeta.
U pažljivoj pripravi za blagdansku homiliju, pa i za onu kroz svagdane, u trudu oko katehetske izobrazbe, prije svega mladih i odraslih, u školama i u akademskim ustanovama i, na osobit način, kroz onu nepisanu knjigu koja je sam njegov život, svećenik je uvijek "učitelj". Ali on tu svoju službu ne čini s preuzetošću onoga koji nameće vlastite istine, već s poniznom i radosnom sigurnošću onoga koji je susreo Istinu, koji je njome zahvaćen i preobražen, i zato je naprosto mora naviještati. Svećeništvo, naime, nitko ne može sam od sebe izabrati, to nije sredstvo za postizanje sigurnosti u životu, postizanje društvenog položaja: nitko ga ne može sam sebi dati niti ga sam od sebe tražiti. Svećeništvo je odgovor na Gospodinov poziv, na njegovu volju, kako bi se postalo navjestiteljem ne neke osobne istine, već njegove istine.
Draga subraćo svećenici, kršćanski puk traži da čuje iz naših poučavanja izvorno crkveno učenje, pomoću kojeg se može obnoviti susret s Kristom koji daje radost, mir, spasenje. Sveto pismo, spisi crkvenih otaca i naučitelja, Katekizam Katoličke crkve sačinjavaju, u tom pogledu, nezaobilazne referentne točke u vršenju službe poučavanja (munus docendi), koja je tako bitna za obraćenje, hod u vjeri i spasenje ljudi. "Svećeničko ređenje znači: biti uronjeni […] u Istinu" (Omelia per la Messa Crismale, 9. travnja 2009.), onu Istinu koja nije jednostavno neki pojam ili skup ideja koje treba prenositi i usvojiti, već koja je Kristova osoba, s kojim, za kojeg i u kojem moramo živjeti. Jedino ta svijest o Istini koja se utjelovila prilikom utjelovljenja Riječi, Sina koji je u krilu Očevu od vječnosti i postao čovjekom, opravdava misijsko poslanje: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju" (Mk 16,15). (...) 

nedjelja, 4. listopada 2015.

Sinoda: zašto opet o istom pitanju?

Mnogo se toga dogodilo posljednjih dana, a vezano uz biskupsku Sinodu koja je danas započela u Rimu. Prije svega, konačno smo dobili i koliko-toliko otvoren komentar nekog hrvatskog biskupa o Sinodi, na portalu Bitno.net, i to baš od mons. Škvorčevića, predstavnika HBK na Sinodi. Sam intervju neću analizirati, raduje me sama činjenica da je uopće nešto tako objavljeno, a čitatelji neka sami ocjenjuju biskupove riječi.
Vjerujem da su svi upoznati i sa skandalom oko izvjesnog svećenika koji je "izašao iz ormara" i drznuo se postaviti ultimatum Crkvi da promijeni nauk u skladu s njegovim neprirodnim i neurednim sklonostima. Promtno je uklonjen sa svih pozicija, a najavio je da sa svojim ljubavnikom ide živjeti u Barcelonu.
Istovremeno smo dobili i nekoliko šturih izvještaja o Papinim privatnim audijencijama u SAD-u, gdje se susreo s Kim Davis, matičarkom koja je završila u zatvoru jer je odbila potpisivati dokumente pri sklapanju istospolnog "braka". Na tu vijest liberali su poludjeli jer im se srušila iluzija o Franji. Ubrzo je iz Vatikana potvrđen sastanak, ali je i rečeno da to ne znači da ju Papa podržava. Napomenuto je kako je Papa susreo mnoge pojedince, ali da je jedinu privatnu audijenciju s njime u SAD-u imao njegov bivši učenik sa svojom obitelji. Odmah nakon toga uslijedila je i vijest kako je taj bivši učenik homoseksualac, a da je tijekom audijencije s njime bio i njegov partner. Naravno, Vatikan je morao i tu reagirati pa je opet rečeno kako taj susret ne znači i Papinu podršku istospolnim "brakovima". Danas, na otvorenju Sinode, Papa je ponovio nekoliko stvari o kojima već mjesecima govori. Ponovio je nauk Crkve o braku kao zajednici muškarca i žene koji su međusobno komplementarni, govorio je i o nerazrješivosti, ali je i pozvao na to da Crkva bude "uvijek otvorena, poljska bolnica" koja će liječiti sve koji k njoj dolaze te pozvao na otvorenu raspravu.

Na svom povratku s apostolskog putovanja u Kubu i SAD, papa Franjo je već po običaju održao presicu u avionu gdje je odgovarao na novinarska pitanja. Znamo da neke od dosadašnjih presica nisu bile najsretnije, barem u načinu na koju su sekularni mediji širili pojedine Papine komentare.
Ovog puta Papi je postavljeno nekoliko zanimljivih pitanja, i iako bi se o svakom od njih moglo pisati i analizirati, zadržat ću se na jednom. Papi je jedna novinarka postavila pitanja o mogućnosti ređenja žena za svećenice, na što je on odgovorio, kao i već nekoliko puta prije, kako je to pitanje zatvoreno jer je taj nauk Crkva već mnogo puta ponovila i utvrdila.

Kao logično se ovdje postavlja pitanje, zašto papa Franjo o ovom pitanju govori kako je ono već više puta zatvoreno i to definitivno, i ne poziva na "otvorenu raspravu", kao što to radi s pitanjem pričesti za katolike koji su stupili u građanski brak iako su već vjenčani u Crkvi, i stoga u stanju preljuba. Naime, Crkva je do sad u najmanje 4 prigode (samo u posljednjih 50 godina) jasno i glasno odredila kako su osobe u takvoj situaciji u objektivnom stanju teškog grijeha i stoga im mora biti zapriječeno primanje sakramenata:

1. Na 2. vatikanskom Koncilu
Melkitski nadbiskup iz Egipta, Elias Zoghby, tijekom četvrtog zasjedanja Koncila, 1965., predložio je da Crkva primijeni pravoslavnu praksu o toleriranju drugog braka u nekim posebnim slučajevima. Na zahtjev pape Pavla VI. sve uobičajene aktivnosti Koncila su zaustavljene dok se nije razriješilo to pitanje. Papa je zamolio švicarskog kardinala Journeta da napiše odgovor. Citirajući Mk 10:2 i 1 Kor 10-11, kardinal je zaključio kako je na to pitanje odgovorio sam Krist te da Crkva nikako nema mogućnosti mijenjati Božanski zakon.

2. 1970tih

Bez obzira na prethodni odgovor tijekom 1970ih pojavila se sva sila raznih prijedloga i publikacija o ovom pitanju, posebice u SAD-u i Njemačkoj. Godine 1972. objavljena je u SAD-u studija Katoličkog Teološkog Društva Amerike, u kojem je Crkva pozvana ne samo na to da razvedenim i ponovno civilno vjenčanim omogući pristup sakramentima, nego i da ponovno promisli i redefinira shvaćanje konzumacije i nerazrješivosti braka. Iste godine skupina istaknutih biskupa i teologa, među kojima i Joseph Ratzinger pozvala je na "opuštanje" discipline i prihvaćanje prakse pravoslavaca. Ratzinger je 1991. službeno povukao svoje stajalište o tom pitanju i kasnije mnogo puta ponovio svoju potporu važećim odredbama.
Na sve ovo, Crkva je odgovorila 1980., nakon Sinode o obitelji. U postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Familiaris Consortio papa Ivan Pavao II. napisao je:
"Crkva potvrđuje svoju praksu, utemeljenu na Svetome Pismu, o ne primanju k Euharistijskoj Pričesti razvedenih i ponovno oženjenih osoba. Oni su u nemogućnosti zbog činjenice da je njihovo stanje objektivno suprotno zajednici ljubavi između Krista i Crkve koja je označena i ispunjena u Euharistiji. Osim toga, postoji i poseban pastoralni razlog: ako bi ti ljudi bili pripušteni Euharistiji, vjernike bi se dovelo u zabludu i pomutnju u vezi s Crkvenim naukom o nerazrješivosti braka." Familiaris Consortio, 84.
3. 1993.
Te godine trojica njemačkih biskupa, Oskar Saier, Walter Kasper i Karl Lehmann objavila su pismo o pastoralnoj brizi za razvedene i ponovno oženjene i pri tom izrazili da je ono što je Ivan Pavao II. napisao u gore spomenutoj pobudnici u potpunosti točno, ali neprimijenjivo u apsolutno svim pojedinačnim slučajevima. Otprilike istu tezu kardinal Kasper zastupa i danas.
Odgovor je uslijedio 1994. kada je Kongregacija za nauk vjere potvrdila da se Crkveno učenje "ne može mijenjati u teškim slučajevima". Iako se u tom napisu Kongregacije nije direktno spominjalo pismo trojice biskupa, bilo je očito da se odnosi na njih.

4. 1994. - 2005.
Napadi na ovo učenje nastavljali su se i dalje, uz nove publikacije u kojima je pozivano na promjenu učenja i discipline. Na Sinodi o Euharistiji 2005. temeljito se proučavalo ovaj problem, a u postsinodalnoj pobudnici Sacramentum Caritatis papa Benedikt XVI. praktički je prepisao gore citirani odlomak Ivana Pavla II.

Ovdje se vraćam na pitanje s početka: ako je toliko puta potvrđen Crkveni nauk o ovom pitanju, zašto opet "otvorena rasprava" o istome?
Čitateljima preporučam zanimljiv komentar na portalu Vjera i djela, u kojem se možda krije odgovor na ovo pitanje.

Za kraj, jedino što mogu je pozvati sve na molitvu. U iduća tri tjedna zasigurno će se mnogo toga događati, budimo budni, uporni u molitvi i svjedočenju za Istinu!