petak, 17. srpnja 2015.

"Za mene, ta je glazba izraz istinitosti Kršćanstva."

U nastavku donosim svoj prijevod govora Benedikta XVI. prilikom primitka počasnih doktorata Papinskog sveučilišta Ivan Pavao II. iz Krakova te Glazbene akademije istoga grada uz moje naglaske.


Uzoriti!
Preuzvišeni!
Dame i gospodo!

U ovom trenutku, ne mogu ne izraziti svoju duboku i srdačnu zahvalnost za čast koju ste mi dali dodijelivši mi Doctoratus Honoris Causa. Zahvaljujem Velikom Kancelaru, dragom Uzoritom Kardinalu Stanislawu Dziwiszu, i akademskim Autoriteima oba Anatheneuma. Ponajviše se radujem činjenici da je ovime produbljena moja povezanost s Poljskom i Krakovom, domovinom našeg velikog svetog Ivana Pavla II, jer bez njega moje duhovno i teološko putovanje ne bi bilo zamislivo. Svojim sjajnim primjerom on nam je također pokazao kako radost velike svete glazbe i zadatak aktivnog sudjelovanja u svetoj liturgiji, uzvišena radost i jednostavnost poniznog slavljenja vjere, mogu ići ruku pod ruku.

U godinama poslije Koncila, pojavilo se u ovom pitanju, s obonvljenom strasti, staro neslaganje. Odrastao sam u okolici Salzburga, označen velikom tradicijom toga grada. Ondje je bio običaj da su nedjeljne mise bile praćene zborom i orkestrom i to je bio integralni dio iskustva vjere u slavljenju liturgije za nas. Neizbrisivo je ostalo u mom sjećanju, na primjer, kada sam začuo prve zvuke Mozartove „Krunidbene mise“. Kao da se nebo otvorilo i duboko se osjetila Gospodnja prisutnost. Hvala vama, koji ste mi omogućili čuti Mozarta, također i zboru, odlične pjesme! Osim toga, međutim, već je bila prisutna i nova realnost Liturgijskog Pokreta, posebno kroz jednog od naših kapelana, koji je kasnije postao Vice-rektor i onda Rektor bogoslovije u Freisingu. Onda, tijekom mojih studija u Bavarskoj, još konkretnije sam ušao u Liturgijski Pokret kroz predavanja profesora Paschera, jednog od najznačajnijih liturgijsih stručnjaka Koncila, i iznad svega kroz liturgijski život bogoslovije. Tako je malo pomalo postajao jasniji rascjep između participacio actuosa u liturgiji i zadržavanja uzvišene glazbe koja je obavijala svete radnje, čak iako se to još nije tako snažno vidjelo.
Vrlo je jasno napisano u Konstituciji o Liturgiji Drugog vatikanskog Sabora „neka se najvećom brižljivošću čuva i njeguje blago sakralne glazbe“ (SC 114). S druge strane, tekst označava participacio actuosa, aktivno sudjelovanje svih vjernika u svetim činima kao temeljnu liturgijsku kategoriju. Što je u Konstituciji još uvijek bilo u miru, kasnije, u prihvatu Koncila, često je bilo dramatično napeto. Značajni dijelovi Liturgijskog Pokreta smatrali su da će za velika koralna djela, čak i za Mise za orkestre u budućnosti mjesta biti isključivo u koncertnim dvoranama, ne u liturgiji. Ovdje mjesta može biti samo za zajedničko pjevanje i molitvu vjernih. S druge strane, postojala je zaprepaštnost zbog kulturnog osiromašenja Crkve do kojeg bi neizbježno došlo zbog toga. Na koji način ovje ove stvari mogu biti pomirene? Kako primijeniti Koncil u njegovoj potpunosti? To su bila pitanja postavljena meni i brojnim drugim vjernicima, jednostavnim ljudima jednako kao i onima s teološkom formacijom.

U ovom trenutku, dobro je, možda, postaviti osnovno pitanje: Što je zapravo glazba? Odakle dolazi i čemu teži?Mislim da možemo locirati tri „mjesta“ iz kojih proizlazi glazba.
Prvi od izvora je iskustvo ljubavi. Kada su ljudi obuzeti ljubavlju, otvara im se nova dimenzija postojanja, nova raskoš i širina stvarnosti, koji ga potiču da se izrazi na novi način. Poezija, pjevanje i glazba općenito, potiču iz te pogođenosti, tog otvaranja sebe novoj dimenziji života.

Drugo podrijetlo glazbe je u iskustvu tuge, dodira smrti, žalosti i ponora postojanja. U ovom slučaju opet se otvaraju, ali u suprotnom smjeru, nove dimenzije stvarnosti koje više ne pronalaze rješenja samo u razgovoru.
Konačno, treće mjesto proizlaženja glazbe je susret s božanskim, koje je otpočetka bilo dio onoga što određuje čovjeka. Posebice ovdje gdje je prisutno nešto potpuno drugačije i znatno veće, ono koje u čovjeku probuđuje nove načine izražavanja. Možda je moguće tvrditi da nas u stvarnosti, kao i u druga dva područja – ljubavi i smrti – božanski misterij dodiruje i da je, u tom smislu, biće kojeg dodiruje Bog ono koje sačinjava izvorište glazbe. Smatram dirljivim kako, primjerice, u Psalmima pjevanje više nije dovoljno za ljude – koriste se svi instrumenti: ponovno je probuđena skrivena glazba kreacije, njen misteriozni jezik. U Psaltiru, u kojem su prisutni i motivi ljubavi i smrti, neposredno pronalazimo izvor svete glazbe Božje Crkve. Moglo bi se reći da kvaliteta glazbe ovisi o čistoći i veličini susreta s božanskim, s iskustvom ljubavi i boli. Što je iskustvo čišće i istinitije, to je veća i čišća glazba koja se rađa i razvija iz tog iskustva.

Ovdje bih htio izraziti misao koja me sve više obuzima, posebno kada različite kulture i religije ulaze u međusobni odnos. U okruženjima raznih kultura i religija prisutne su velika i lijepa književnost, arhitektura, slikarstvo i kiparstvo. A svugdje je i glazba. A ipak, ni u jednom kulturnom okruženju nema glazbe jednake raskoši i veličine kakva se rodila u okružju kršćanske vjere: od Palestrine i Bacha, do Händela, pa do Mozarta, Beethovena i Brucknera. Zapadna glazba je nešto jedinstveno, što nema premca u ostalim kulturama. I to – čini mi se – je nešto oko čega se trebamo zamisliti.

Svakako, Zapadna glazba ide daleko izvan okružja vjerskog i crkvenog. A ipak ona svoj temeljni izvor, u svakom slučaju, pronalazi u liturgiji u susretu s Bogom. Kod Bacha, za koga je Božja veličina predstavljala konačni smisao svake glazbe, sve je ovo očito. Veliki i čisti odgovor Zapadne glazbe razvio se iz susreta s Bogom koji se, u liturgiji, uprisutnjuje u Kristu Isusu. Za mene, ta je glazba izraz isitnitosti Kršćanstva. Gdjegod je razvijen takav odgovor, došlo je do susreta s istinom, s istinskim Stvoriteljem svijeta. Stoga, velika sveta glazba je realnost teološkog ranga i od stalne važnosti za vjeru cjelokupnog Kršćanstva, čak iako nije potrebno da se izvodi stalno i svugdje. S druge strane, također je jasno da ona ne može u potpunosti nestati iz liturgije i da njena prisutnost može biti poseban način sudjelovanja u svetome slavlju, u misteriju vjere.
Ako se prisjetimo liturgija koje je sv. Ivan Pavao II slavio na svim kontinentima, vidjet ćemo širinu izražajnih mogućnosti vjere u liturgijskim događajima; i također ćemo vidjeti kako velika glazba Zapadne tradicije nije strana liturgiji, nego je iz nje rođena i iz nje raste i na taj način stalno doprinosi njenom obliku. Ne znamo kakva je budućnost naše kulture i svete glazbe. Međutim, ima nešto što mi se čini jasnim: gdje postoji stvaran susret sa živim Bogom koji nam dolazi u Kristu, ondje se ponovno rađa i raste odgovor čija ljepota dolazi od same istine.
Aktivnosti dva sveučilišta koja mi dodijeljuju – koja su mi dodijelila –  ove Doktorate Honoris Causa – za što opet punog srca mogu reći hvala – predstavljaju ključni doprinos kako bi veliki dar glazbe koja dolazi iz tradicije kršćanske vjere mogao ostati živim i mogao pomoći da stvarateljska snaga vjere ne bude ugašena u budućnosti. Zato vam zahvaljujem od sveg srca, ne samo zbog časti koju ste mi darovali, nego i zbog posla kojeg radite u službi ljepote vjere. Neka vas Gospodin sve blagoslovi.

(original na talijanskom)

Nema komentara:

Objavi komentar

Ako komentirate anonimno, molim vas da stavite neko ime ili nadimak u potpis da bi se mogli razlikovati različiti korisnici.