ponedjeljak, 27. srpnja 2015.

Fulton Sheen o (ne)toleranciji

Onima koji imaju slobodnog vremena i dovoljno znanje engleskog jezika preporučam gledanje emisija američkog Sluge Božjeg nadbiskupa Fultona Sheena  koje je godinama vodio na američkim TV postajama, a u kojima je jasno i glasno naučavao i branio Crkveni nauk, na svoj poseban i osobit, meni vrlo privlačan način.
Preporučam i hrvatsku Facebook stranicu na kojoj se redovito objavljuju kratki citati iz djela ovog pionira "nove evangelizacije". Na hrvatskom je objavljeno i nekoliko Sheenovih knjiga.
U nastavku donosim prijevod jednog njegovog teksta, u kojem se osvrće na pitanja (ne)tolerancije i istine, kao i o potrebi izbjegavanja dijaloga s onima koji odbacuju i zamućuju istinu. Ovaj tekst može se vidjeti i kao kritika ekumenizma, koji je danas u Crkvi vrlo popularan i poželjan. Tekst je objavljen 1932. u knjizi Moods and Truths.
Osim toga, preporučam i encikliku pape Pija XI. Mortalium Animos o Crkvenom jedinstvu iz 1928., koja donosi iste zaključke.

Tekst mog prijevoda slobodno možete i preuzeti ovdje.


Prokletstvo širokoumnosti

nadbiskup Fulton J. Sheen

 „Katolička Crkva je netolerantna“. Za tu jednostavnu misao, poput znaka žute groznice, pretpostavlja se da je jedan čvrsti razlog koji bi trebao otjerati svakog tko bi mogao pomisliti pokucati na portal Crkve kako bi ušao ili kako bi primio mrvicu Kruha Života. Kada se zapita za dokaz te izjave, obrazlaže se da je Crkva netolerantna zbog njenog uživanja u samoj sebi i samozadovoljne tvrdnje da je jedinstveni tumač Kristovih misli. Njena uskogrudnost se navodno otkriva u njenoj nevoljkosti da aktivno surađuje s drugim Kršćanskim tijelima koja rade na jedinstvu crkvi. U proteklih deset godina održale su se dvije velike konferencije o religiji, na kojoj su sudjelovale sve velike religije osim Katoličke. Katolička Crkva pozvana je da sudjeluje i raspravlja o dvije važne teme doktrine i službe, ali je ona odbila poziv.
To nije sve. Čak i u našoj zemlji, ona je odbila pružiti ruku pomoći u ferderalnom ujedinjenju onih crkvi koje su odlučile dogmatske razlike baciti u stranu kako bi bolje služile vjerskim potrebama Amerike. Druge crkve pružile bi joj kraljevski doček, ali ona neće doći. Ona neće sudjelovati! Krist ne bi tako činio!
Takvo je, gotovo svatko će priznati, stajalište modernog svijeta prema Crkvi. Optužba netolerancije nije nova. Jednom je bila usmjerena prema Našem Blaženom Gospodinu.
Odmah nakon što je izdan, Naš Gospodin je pozvan pred vjersko tijelo na prvu Crkvenu Konferenciju Kršćanskog vremena, koja nije održana ni u Lausanni niti u Stockholmu, nego u gradu Jeruzalemu. Sastankom je predsjedao Ana, primas i glava jedne od najagresivnijih obitelji patrijarhata, čovjeka mudra zaluđujućom mudrosti od sedamdeset godina, u zemlji u kojoj su dob i mudrost bile sinonimi. Petorica njegovih sinova nasljednika nosila su sveti oplećak plave i ljubičaste i skrletne boje, simbole obiteljske moći. Kao glave te kuće, Ana je imao vlast nad obiteljskim prihodima, a iz nebiblijskih izvora sazanemo da je dijelove obiteljskog bogatstva ulagao u trgovine povezane s Hramom. Klupe za prodaju ptica i zvijeri i materijala za žrtvu bili su poznati štandovi Aninih sinova. Očekivalo bi se povišene tonove kada svećenik pokreće biznis, no Ana je bio Saducej, a budući da nije vjerovao u budući život, tražio je najviše što može od ovog života. Uvijek se sjećao jednog incidenta u svom poslu u Hramu, dana kad je Naš Gospodin preokrenuo njegove stolove niz stepenice kao da su daske, a trgovce izbacio iz Hrama kao smeće ispred vjetra.
Taj incident bljeskao je sad pred njegovim očima, kad je pred njim stajao Tesar iz Nazareta. Isusove i Anine oči su se srele, i tako je otvorena prva svjetska konferencija o religiji. Ana, ironično izigravajući iznenađenje gledajući zatvorenika kojeg je mnoštvo slijedilo samo tjedan prije, otvorio je sastanak pitajući Isusa da razjasni dvije važne vjerske stvari, iste dvije o kojima je kasnije raspravljano u Lausanni i Ženevi i Stockholmu, naime, pitanje Njegove doktrine i pitanje Njegove službe. Vjerski čovjek, vjerski vođa, i vjerski autoritet, predstavnik Zajedničke vjere nacije pitao je Našeg Gospodina da uđe u raspravu, da sjedne na konferenciju o uvijek važnom pitanju vjerske službe i discipline i On je – odbio! I prva svjetska Crkvena Konferencija bila je promašaj.
On je odbio riječima koje u Aninom umu nisu ostavile sumnje da je doktrina koju propovijeda ista ona koju bi on obdržao i na konferenciji religija, naime, Njegovo Božanstvo. Riječima odrezanim kao rub dijamanta i rečenicama beskompromisnim kao dvosjekli mač, odgovorio je Ani: „»Ja sam javno govorio svijetu. Ništa nisam u tajnosti govorio. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio. Oni eto znaju što sam govorio.« [Iv 18, 20-22]
U toliko malo riječi Isus je Ani rekao: „Svojim propitivanjem impliciraš da ja nisam Božanstven; da sam jednak kao i drugi učitelji koji hodaju zemljom; da sam samo još jedan od proroka Izraela; i najviše, da sam samo čovjek. Znam da bi Me rado dočekao u svom srcu da kažem da sam samo čovjek. Ali ne! Ja sam otvoreno govorio svijetu. Ja sam objavio Svoje Božanstvo; i kažem ti, ja sam upotrijebio Božansko pravo koje imam, jer opraštao sam grijehe; ostavio sam svoje Tijelo i Krv za potomke, i umjesto da sam nijekao, ostavio sam one koji su Me slijedili, koji su bili zgroženi mojim riječima. Tek sam prošle noći rekao Filipu da smo Otac i ja jedno, i da ću pitati Oca da pošalje Duha Istine Crkvi koju sam osnovao na Petru, koja će izdržati do kraja vremena. Pitaj one koji su Me slušali; reći će ti što sam govorio. Nemam druge doktrine nego one koju sam objavio kad sam istjerao tvoje preprodavače golubica iz Hrama, i kad sam objavio da je to Kuća Moga Oca; one doktrine koju sam propovijedao; one koju su anđeli objavili na Mome rođenju; one koju sam otrkio na Taboru; one koju sada otkrivam pred tobom, to jest, Moje Božanstvo. A ako je tvoje prvo načelo da ja nisam Božanstven, nego samo čovjek kao i ti, onda nema ničeg zajedničkog između nas. Stoga, zašto me pitaš da s tobom raspravljam o doktrini i službi?“
A neki je divljak koji je stajao u blizini, koji je osjetio poniženje velikog svećenika nakon takvog beskompromisnog odgovora, udario Našeg Gospodina po licu oklopljenom rukom, izvlačeći iz Njega dvije stvari: krv, i blagi odgovor: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto Me udaraš?“ [Iv 18, 23] I taj vojnik u Aninoj sudnici otišao je u povijest kao predstavnik velike skupine koja nosi mržnju prema Božanskome, skupine koja nikad ne zakriva svoju mržnju intelektualnim jezikom, nego čistim nasiljem.
Sve to što se dogodilo u Kristovom životu događa se i u životu Crkve. I ovdje u Aninoj sudnici pronalazim razlog zašto Katolička Crkva odbija sudjelovatti u pokretima za federacijom inspiriranom trenutnim svjetskim konferencijama o religiji. Sretna je Crkva da postoji želja za jednistvom Kršćana, ali ne može sudjelovati u takvoj konferenciji. U tako malo riječi Crkva odgovara onima koji ju pozivaju: „Zašto me pitate o mojoj doktrini i službi? Pitajte one koji su me slušali. Otvoreno sma govorila stoljećima, objavljujući da sam Zaručnica Kristova, osnovana na Petru-Stijeni. Stoljećima prije nego su ustali proroci modernih religija, ja sam govorila o svojem Božanstvu u Niceji i Konstantinopolu; govorila sam u katedralama Srednjeg Vijeka; govorim i danas u svakoj propovjedaonici i crkvi diljem svijeta. Znam da ćete me rado primiti na svoju konferenciju ako kažem da nisam Božanska; znam da ritualisti diljem svijeta osjećaju potrebu za mojim ceremonijama, i da bi zgrabili moju ruku ako bih se samo odrekla tvrdnje da sam Božanska; znam da je nedavno jedan pisac tvrdio da bi velika organizacija Crkve mogla biti okvir za ujedinjenje Kršćana, ako bih se odrekla tvrdnje da sam Istina;  znam da bi se crkvena vrata svijeta radovala da me vide kako kroz njih prolazim u svijet; znam da bi vaša dobrodošlica bila iskrena – ali ne mogu. „Zašto me pitate?“ ako je vaše prvo načelo da nisam Božanska, nego samo ljudska organizacija kao i vaše, da sam ljudska institucija kao i sve druge ljudske institucije koje su osnovali grešni muškarci i grešne žene. Ako je vaše prvo načelo da sam ljudska, a ne Božanska, onda nemamo zajedničko tlo za konferenciju. Moram odbiti“.
Nazovite ovo netolrencijom, da! To je upravo to – netolerancija Božanskoga. Tvrdnja jedinstvenosti je dovela do vojnikova udaranja Krista i ista tvrdnja jedinstvenosti dovodi udarce svjetovnog osporavanja Crkvi. Dobro je zapamtiti da je samo jedna stvar u Kristovom životu dovela do Njegove smrti, a to je netolerancija Njegove tvrdnje da je Božanstven. Bio je tolerantan prema mjestima na kojma je spavao, i prema hrani koju je jeo; bio je tolerantan prema nedostatcima svojih apostola koji su smrdjeli po ribi; bio je tolerantan prema onima koji su Ga pribili na Križ, ali bio je apsolutno netolerantan kad se radilo o njegovoj tvrdnji da je Božanstven. Nije bilo puno tolerancije prema Njegovoj tvrdnji da oni koje On prima biti neće biti osuđeni. Nije bilo puno tolerancije prema Njegovoj izjavi da oni koji vole svojeg oca ili svoju majku više od Njega nisu vrijedni biti Njegovim učenicima. Nije bilo puno tolerancije svijeta prema Njegovom blagoslovu onima koje bi svijet mrzio i psovao. Njegovom Umu tolerancija nije uvijek bila dobra, niti je netolerancija uvijek bila loša.
Ne postoji druga tema o kojoj je prosječan um toliko zbunjen kao što je pitanje tolerancije i netolerancije. Tolerancija bi navodno trebala biti uvijek poželjna jer se smatra da je ona istoznačna širokoumnosti. Netolerancija bi navodno trebala biti uvijek nepoželjna jer se smatra da je ona istoznačna uskogrudnosti. To nije točno, jer tolerancija i netolerancija podrazumijevaju dvije potpuno različite stvari. Načelo tolerancije primjenjuje se samo prema osobama, ali nikad prema načelima. Načelo netolerancije primjenjuje se samo prema načelima, nikada prema osobama. Moramo biti tolerantni prema osobama jer su ljudi; moramo biti netoleratni prema načelima jer su božanska. Moramo biti tolerantni prema grešnima, jer ih je možda neznanje skrenulo s puta; ali moramo biti netoleratni prema greški, jer Istinu nismo mi stvorili, nego Bog. I stoga je Crkva u svojoj povijesti, nakon pomirenja, uvijek primala heretike natrag u svoju riznicu duša, ali nikada herezu u riznicu svoje mudrosti.
Crkva,  poput našeg Gospodina, zagovara dobrotvorstvo prema svim osobama koje se s njom ne slažu, bilo riječima bilo nasiljem. Čak i one koji su u najstrožem smislu te riječi puni predrasuda, treba tretirati s najvećom nježnošću. Oni zapravo ne mrze Crkvu, oni mrze ono što pogrešno vjeruju o Crkvi. Kada bih ja vjerovao sve laži koje govore o Crkvi, ako bih vjerovao svim prljavim lažima koje se govore o svećenicima i Papinstvu, da sam odgojen na pogrešnim stavovima o njenom nauku i njenim sakramentima, vjerojatno bih Crkvu mrzio tisuću puta više nego što je oni mrze.
Držeći u umu razliku između osoba i načela, bacite brzinski pogled na opće stanje vjerskih uvjeta u našoj zemlji. Amerika, često se govori, pati od netolerancije. Postoji velika želja za dobrotvorstvom prema sugrađanima, ali vjerujem da je točnije reći da Amerika ne pati toliko od netolerancije, koliko od lažne vrste tolerancije: tolerancije ispravnog i pogrešnog; istine i greške; vrline i mane; Krista i kaosa. U našoj zemlji, čovjek koji odluči s velikim žarom obdržavati određene istine, naziva se uskogrudnim, dok se onaj koji se ne može odlučiti naziva širokoumnim. I sada je ta lažna širokoumnost tj. tolerancija istine i laži odnijela mnoge umove tako daleko da kažu da je jedna vjera jednako dobra kao i druga, ili da zato što jedna drugoj proturječe, ne postoji vjera. To je kao da zaključite da zato što su u vrijeme Kolumba neki mislili da je svijet okrugao, a neki da je ravan, svijeta uopće nije ni bilo.
Takva ravnodušnost prema jedinstvu istine je korijen svih pretpostavki, tako čestih u današnje vrijeme, da je vjera otvoreno pitanje, poput cijene, dok je znanost zatvoreno pitanje, poput tablice množenja. Iza te čudne širokoumnosti krije se ideja da nam svatko može govoriti o Bogu, ali nikad se neće priznati da itko osim znanstvenika govori o atomu. To je inspiriralo ideju da bismo trebali biti dovoljno širokoumni da objavimo svoje grijehe pred psihoanalistom koji živi u staklenoj kući, ali nikada pred svećenikom u ispovijedaonici. To je stvorilo opći dojam da je svako individualno mišljenje o vjeri ispravno, i pripravilo moderne umove da prihvate vjeru podijeljenu u obliku članaka s nazivom „Moja Ideja Religije“, kojeg može napisati bilo tko, od holivudske zvijezde, do glavnog kuhara u Ritz-Carltonu.
Ova vrsta širokoumnosti koja žrtvuje načela hirovima, rastače bića u okolinu, i umanjuje istinu na mišljenje, je bez pogreške znak raspadanja logičke moći.
Svakako bi bilo razumno očekivati da religija ima autoritativne zastupnike, kao i znanost. Da imate ranjeni dlan ruke, ne biste zvali cvjećara; da vam se potrga opruga na satu, ne biste pitali stručnjaka za arteške izvore za pomoć; da progutate novčić ne biste zvali prikupljača poreza; da želite potvrditi autentičnost navodnog Rembrandtovog djela, ne biste zvali soboslikara. Ako inzistirate da samo vodoinstalater može popraviti pukotinu na vodovodnoj cijevi, a ne štimer orgulja, i ako zahtijevate da se jedino liječnik može brinuti o vašem tijelu, a ne glazbenik, zašto onda, zaboga, mi ne bismo smjeli tražiti da čovjek koji nam govori o Bogu i vjeri barem smije izreći svoje molitve?
Lijek za ovakvu širokoumnost je netolerancija, ali ne netolerancija osoba, jer prema njima moramo biti tolerantni ma koje god da stavove imaju, nego netolerancija načela. Graditelj mosta mora biti netolerantan prema temeljima svog mosta; vrtlar mora biti netolerantan prema korovu u svom vrtu; vlasnik posjeda mora biti netolerantan prema svojoj tvrdnji o vlasništvu; vojnik mora biti netolerantan prema svojoj državi, kao i prema neprijateljskoj, a onaj koji je na bojištu širokog uma je kukavica i izdajnik. Liječnik mora biti netolerantan prema bolestima svojih pacijenata, a učitelj prema greškama svojih učenika. Tako i Crkva, osnovana na netoleranciji Božanstva, mora biti jednako netolerantna prema istinama koje su joj dodijeljene. Ne smijemo imati bitke s jednom šakom, poluisučene mačeve, podijeljene ljubavi, izjednačavanje Krista i Bude u zamahu pretenciozne tolerancije ili širokoumnosti, jer kako je Naš Gospodin rekao: „Onaj koji nije sa Mnom, protiv mene je.“
Samo je jedan odgovor na problem sastava vode, to jest, dva atoma vodika i jedan kisika. Samo je jedan odgovor na pitanje koji je glavni grad Sjedinjenih Država. Samo je jedan pravi odgovor na pitanje koliko je dva plus dva. Pretpostavimo da matematičari u različitim dijelovima ove zemlje podučavaju djecu raznim verzijama tablice množenja. Jedan podučava da je dva puta dva pet, drugi da je dva puta dva šest, treći da je dva puta dva jednako sedam i jedna četvrtina, a četvrti da je dva puta dva devet i četiri petine. Recimo da onda netko odluči da bi bilo bolje biti širokouman i raditi zajednički kako bi se ova razna rješenja žrtvovala jer bi to doprinjelo ekonomiji. Rezultat bi bila Federacija Matematičara, koja bi, moguće je, kompromisom odlučila da je dva puta dva jednako pet i sedam osmina. Izvan te federacije postoji skupina koja drži da je dva puta dva jednako četiri. Odbijaju ući u federaciju osim ako se matematičari slože da je to rješenje istinito i jedinstveno. Širokoumna skupina na konferenciji im se podruguje riječima: „Vi ste jako netolerantni i uskogrudni. Vi ste ostaci mrtve prošosti. To su vjerovali u mračnom dobu.“
Upravo to je stav Crkve prema svjetstkim konferencijama o religiji. Ona drži da jedanko tako kao što postoji jedna istina u geografiji, kemiji i matematici, postoji jedna istina i u vjeri, i da ako smo netolerantni o istini da je dva puta dva jednako četiri, onda bismo isto tako trebali biti netolerantni o onim principima o kojima ovisi jedina uistinu važna stvar u našim životima, naime, spas naše besmrtne duše. Ako je pretpostavka da nema Božanskog, nema jedinstva istine, nego samo mišljenje, mogućnost, i kompromis, onda se Crkva mora suzdržati od sudjelovanja. Stoga svaka konferencija o religiji koja započinje s pretpostavkom da nema istine, i da se oprečne i međusobno proturječne sekte mogu ujediniti u federaciju širokoumnosti, ne smije očekivati da će se Crkva pridružiti ili surađivati.
Kako smo odrastali iz djetinjstva u doba adolescencije, jedna stvar koja je vjerojatno najviše pridonijela uništavanju naše vjere u Djeda Božićnjaka – znam da za mene to vrijedi – bila je vidjeti Djeda Božićnjaka u izlogu svake trgovine. Ako postoji samo jedan Djed Božićnjak, i ako je on na Sjevernom Polu, kako onda može biti jedan u svakom izlogu i na svakoj ulici? Isti način mišljenja koji nas je doveo do traženja istine u jedinstvu trebao bi nas voditi i u pitanjima vjere do identičnog zaključka.
Svijet može optuživati Crkvu da je netolerantna, i svijet je u pravu. Crkva je netolerantna; netolerantna o Istini, netolerantna o načelima, netolerantna o Božanstvu, jednako kako je Naš Gospodin bio netolerantan o Svojem Božanstvu. Druge vjere mogu mijenjati svoja načela, i mijenjaju ih, jer su njihova načela stvorena od ljudi. Crkva to ne može, jer njena načela su od Boga. Vjera nije skup vjerovanja koja bismo mi htjeli, nego skup vjerovanja koja nam je Bog dao. Svijet se može ne slagati s Crkvom, ali svijet vrlo dobro zna tko je taj s kim se ne slaže. U budućnosti, kao i u prošlosti, Crkva će biti netolerantna o svetosti braka, jer što je Bog združio čovjek neka ne rastavlja; bit će netolerantna o svom vjerovanju, i bit će spremna umrijeti za njega, jer ona se ne boji onih koji ubijaju tijelo, nego onih koji imaju moć baciti i dušu i tijelo u pakao. Bit će netolerantna i o svojoj nepogriješivosti, jer „evo“, govori Krist, „ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“. [Mt 28, 20] I dok je ona netolerantna čak i prema krvi u obdržavanju istine koju joj je povjerio njen Božanski Osnivač, ona će biti tolerantna prema onima koji tvrde da je netolerantna, jer ju je taj isti Božanski Osnivač poučio: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“. [Lk 23, 34]
Postoje samo dva stajališta prema istini, i oba su imala svoja saslušanja prije mnogo stoljeća u sudinici Salomona gdje su dvije žene tvrdile da je dijete njihovo [1 Kr 3, 16-28]. Dijete je poput istine; ono je jedno; ono je cijelo; ono je organsko i nedijeljivo. Stvarna majka dijeteta nije prihvatila kompromis. Ona je bila netolerantna prema svojoj tvrdnji. Ona mora dobiti cijelo dijete, ili ništa – netolerancija Majčinstva. Ali pogrešna majka je bila tolerantna. Bila je spremna za kompromis. Bila je spremna podijeliti dijete – i dijete bi upoznalo svoju smrt kroz širokoumnost.


Nema komentara:

Objavi komentar

Ako komentirate anonimno, molim vas da stavite neko ime ili nadimak u potpis da bi se mogli razlikovati različiti korisnici.