petak, 2. prosinca 2016.

2. Sinoda zagrebačke nadbiskupije

Idućeg tjedna započet će 2. Sinoda zagrebačke nadbiskupije. Prva je održana pod nadbiskupom Antunom Bauerom prije 91 godinu, a za drugu pripreme traju od 2002. godine, a predviđeni završetak je tijekom 2018. godine kada bi trebao biti izdan završni dokument ili više njih. Za razliku od biskupskih sinoda u kojima se u Rimu okupljaju biskupi iz cijelog svijeta kako bi savjetovali papu o specifičnoj temi, biskupijska sinoda održava se unutar jedne biskupije, a cilj joj „pomoć je dijecezanskom biskupu u vođenju zajednice vjernika“ te „razrada postavki pastoralnog nastojanja i animiranje nadbiskupijske zajednice za ujednačeno pastoralno djelovanje.“ [1]
Ukratko, Sinoda će se dotaknuti praktički svakog aspekta Crkvenog života na području zagrebačke nadbiskupije, ali je za očekivati da će imati utjecaja i na širem prostoru. Sinodske rasprave su podijeljene na četiri dijela Crkva zagrebačka u djelu evangelizacije; Crkva zagrebačka u zajedništvu svoga poziva i poslanja; Crkva zagrebačka u slavljenju Kristova otajstva; Crkva zagrebačka u hrvatskome društvu. [2] Sinoda ima 175 sudionika [3], a dobar dio njih čine i vjernici laici.
Bit će zanimljivo pratiti događanja sa Sinode, njene zaključke kao i primjenu istih, ali i reakcije vjernika na isto.

Kao priprema za sudionike Sinode pripremljen je radni dokument Instumentum laboris, [3] koji se na gotovo 300 stranica dotiče raznih pitanja; liturgije, sakramenata i priprave za njih, uređenja crkvenih prostora, ekumenizma i međureligijskog dijaloga, vjeronauka u župi i školi, svećeničkog i redovničkog života itd. Dokument je izdan početkom listopada 2015. Za one koji nemaju vremena i volje čitati cijeli dokument donosim izvadak iz nekoliko meni zanimljivih brojeva, popraćenih mojim komentarima u uglatim zagradama. Slova pisana kurzivom tako su napisana u originalu.
Preporučam, pogotovo onima koji žive na području zagrebačke nadbiskupije, da mole za Sinodu.[4]

108. Slijedeći Kristov nauk Crkva uči da je krštenje nužno za spasenje
onih kojima je evanđelje naviješteno (usp. Iv 3, 5) te onima koji
su imali mogućnost zatražiti sakrament (Mk 16, 16). Crkva, naime,
»ne pozna drugoga sredstva osim krštenja da zajamči ulazak u
vječno blaženstvo«  te stoga vjerno vrši poslanje što ga je primila
od Gospodina, tj. da »iz vode i Duha Svetoga« nanovo rađa sve
koji mogu biti kršteni. (…)
[III. dio, 2. poglavlje, str. 132; Extra ecclesiam nulla salus]
O poštovanju liturgijskih propisa
134. Svijest da je otajstvo euharistije povjereno Crkvi očituje se i
poslušnošću crkvenoj disciplini u načinu slavljenja euharistije. Može se
ustvrditi da je liturgijska obnova Drugoga vatikanskog koncila uZagrebačkoj nadbiskupiji donijela dobre plodove, koji se očituju umnogim segmentima liturgijskoga života naših zajednica. Može se sa sigurnošću reći da put obnove još uvijek traje i da vjernici sviše razumijevanja i udioništva slave sveta otajstva. Ipak, u raspravama su iznesene i naznake koje pozivaju naveću brigu i pozornost, kako svećenika tako i vjernika. (…) [III. dio, 2. poglavlje, str. 155; Hm...]


 O nemogućnosti primanja sv. pričesti u nekim situacijama
136. Plodno udioništvo u slavlju euharistije predmnijeva i ispravno
razumijevanje euharistijskoga otajstva, kao i svijest o tijesnojpovezanosti sakramentalnoga života s evanđeoskom dosljednošćuvjernika.(…)Ta povezanost nameće i pitanje o nemogućnosti ili zaprjekama pristupanju pričesti u određenim životnim okolnostima koje crkvena
disciplina prepoznaje grješnima i nespojivima s dostojnimpristupom euharistijskoj pričesti. Oslonjena na evanđeoski nauk(usp. Mk 10, 2-12), Crkva tako ne pripušta sakramentima rastavljene
koji žive u novome civilnom braku, jer je njihovo stanjeobjektivno protuslovno onomu sjedinjenju Krista i Crkve koje jeoznačeno i ostvareno u euharistiji.205 Time skrb Crkve za njih nije
manja, jer ih se živo potiče da nastave njegovati molitveni život,čuvati zajedništvo sa zajednicom, slušati Božju riječ, sudjelovatina svetoj misi, vršiti djela pobožnosti i pokore te kršćanski odgajatidjecu. [III. dio, 2. poglavlje, str. 156.-157. Fusnota 205 referira se na Sacramentum Caritatis 29. Radni dokument izdan je početkom listopada 2015., dakle uoči druge sinode o obitelji, u jeku rasprava o pričesti za osobe u drugom, civilnom braku.]

143. (…) Svećenici ističu da nailaze na poteškoće u ispovijedanju osoba
kojima ne mogu udijeliti odrješenje, primjerice onih koje živesamo u civilnome braku. Stoga je predloženo da valja osmislitiprigodni materijal, tj. pastoralne smjernice koje bi ispovjedniciu takvim slučajevima mogli dati osobama koje ili nisu upućeneu nauk Crkve ili pak traže istinsku pomoć u složenostima svojihživotnih neprilika. [III. dio, 2. poglavlje, str. 162.]

O obnovi slavlja zaruka
151. U svjetlu boljega organiziranja priprave za brak predlaže se
vraćanje gotovo zaboravljenoga obreda slavljenja zaruka uz odgovarajući
blagoslov zaručnika u župi. U tome bi se smislu mogao više naglasiti blagdan zaruka Blažene Djevice Marije. Vrijeme zarukamoglo bi se iskoristiti kao vrijeme ozbiljne i bliže priprave za brak, koja bi trajala od pola godine do godinu dana. (…) [III. dio, 2. poglavlje, str. 169. Ovaj me dio posebno obradovao. Možda bi tako nešto doprinijelo ozbiljnijem shvaćanju sakramenta braka i boljoj pripravi. Evo i nekih dodatnih prijedloga.] 

O liturgijskim službama
169. (…) Sudionici predsinodskih rasprava ističu da nisu dostatno
upoznati s liturgijskim službama. Još je uvijek prisutno mišljenjeda je za sve liturgijske službe najprikladniji svećenik. Premali je broj vjernika svjestan svoga krsnog udioništva u bogoslužju. Ipak,
vjernici ističu da bi željeli vršiti neku liturgijsku službu. Ne javljaju se zbog straha od javnoga nastupa, zbog nelagode da ne ćebiti prihvaćeni; boje se mišljenja drugih, ne žele se nametati, ali bi rado da ih se potakne i da ih se pozove u određene liturgijskeslužbe. (…)[III. dio, 5. poglavlje, str. 185. Za svakog ponešto, da se ne bi netko osjećao isključenim.] 

O liturgijskoj glazbi i latinskom u liturgiji
175.  (…) Posezati danas za liturgijskom glazbom proteklih stoljeća i
puko je reproducirati u novome liturgijskom obrednom ustroju može biti pokazatelj da se osjeća potreba povezanosti s baštinom, ali jednako tako da se ne uspijeva do kraja prihvatiti novost nadahnuća i da se potpuno nije shvatila navedena rečenica iz Konstitucije o povezanosti glazbe i obrednoga čina. Jednako tako, ako se misli da je glazba prepuštena hirovitu izražaju novih
traženja, bez potrebite liturgijske pouke i poznavanja teologije liturgije, niječe se nužnu pretpostavku Konstitucije, tj. da je glazba dio liturgijskoga čina; ne njezin dekor ili dodatak, već njezin dio, te je i ona sama liturgija.  [III. dio, 6. poglavlje, str. 188.-189.]

176. (…) Budući da se sve češće sastaju vjernici raznih
narodnosti, poželjno je da oni znaju zajedno pjevati latinski, prema lakšim napjevima, barem neke dijelove Reda mise, osobito simbol vjere i Gospodnju molitvu«244 [III. dio, 6. poglavlje, str. 189. Ovako nešto piše u manje-više svim postkoncilskim dokumentima o liturgiji, ali poprilično se slabo provodi. Pomalo je uvredljivo prema latinskom da mu se daje mjesto u liturgiji samo u ovakvim posebnim slučajevima, ali i to je početak.]

178. U liturgijskim slavljima koriste se razna glazbala. Najzastupljenije
su orgulje, a u zborovima mladih često se upotrebljavaniz drugih glazbala: gitara, flauta, tamburica, klavijature, violina,harmonika, violončelo, klarinet, zvečke, triangl, kastanjete, kontrabasi bubnjevi. (…) Skupine mladih vjernika smatraju da njihovi zborovi i glazbene skupine mogu ispuniti liturgijske zahtjeve i ne vide ništa sporno u glazbenome izražaju koji unose u bogoslužje. Spominju i kriterij privlačenja mladih, smatrajući to sredstvom evangelizacije novih naraštaja, s ciljem njihova okupljanja i uključivanja u zajednicu vjernika. Glazbenu baštinu valja cijeniti, ističu, ali i spremno prihvatiti novosti vremena i novi glazbeni izražaj koji uvijek mora biti u skladu s liturgijskim činom i normama. Pritom, ipak, izostaje liturgijski kriterij za ispravno oblikovanje liturgijske glazbe. [III. dio, 6. poglavlje, str. 190. Srećom još nisam čuo na misi sve nabrojane instrumente. Opet se spominje privlačenje mladih čime se opravdavaju svakakve ludorije.]

O uređenju liturgijskog prostora
187. Ukratko navodimo glavne sastavnice liturgijskoga prostora, kao
poticaj za daljnje produbljivanje. (…)
Bez obzira na tlocrtnu strukturu i na opredjeljenje za longitudinalnost ili centralnost građevine, uvijek treba voditi brigu da je oltarni prostor u središtu slavlja. Oltar bi unutar samoga svetišta, koliko je moguće, trebao biti na posebno naglašenomu mjestu, na primjer na uzdignutome »otoku«, kako bi se i unutar svetišta jasnije uočavala središnjost oltara. Oltar ima biti tako uređen i prostorno smješten da se u njemu čita simbol Krista. Zbog kristosredišnjosti svakoga liturgijskog slavlja i zbog usmjerenosti svakoga slavlja prema euharistiji oltar ne može biti tek neki mobilni element ili prostorni ukras. Oltar je trajni znak Krista, svećenika i žrtve; stol zajedničke vazmene gozbe koju nebeski Otac priprema svojoj djeci u zajedničkomu domu, vrelu i znaku jedinstva i ljubavi. Zato će trebati biti vidljiv i doličan, a sav će prostor biti uređen i urešen u suodnosu prema njemu. Na oltar se ne smiju staviti ni kipovi ni slike svetaca. U slavlju posvete oltara, u oltar se mogu – u posebnoj »škrinjici« – pohraniti moći mučenika i svetaca, ali ne u oltarnu ploču (mensa), već u njezino podnožje.
Prema tradiciji i biblijskomu simbolizmu, oltar bi trebao biti izrađen od prirodnoga kamena ili bi takva trebala biti barem oltarna ploča. Ipak, mogu se koristiti i drugi materijali, ali uvijek vodeći računa da budu čvrsti i dolični za liturgijsku uporabu. Prostor oko oltara trebao bi biti takav da se oko oltara može uvijek obići ne silazeći na nižu razinu. 

f) Posebno je važan smještaj svetohraništa u kojemu se euharistijska
prilika Kristova tijela čuva s dvostrukom svrhom: za pričestbolesnika i, prema potrebi, drugih vjernika izvan slavlja euharistijete za osobno molitveno klanjanje vjernika. Iako normedopuštaju da svetohranište bude unutar prezbiterija, valja razvidjetimogućosti da svetohranište bude smješteno u blago izdvojeniprostor, oblikovan kao »zasebna kapelica«, koja će omogućavatirazličite oblike euharistijske pobožnosti (klanjanja) i osobnumolitvu, bilo za pojedince bilo za skupine vjernika. Ne vodi li seo tome briga, otežava se dinamika euharistijskoga slavlja, a i rasporedelemenata u prezbiteriju. Svetohranište treba biti dostojnoi časno mjesto kako bi već i smještaj i oblik svetohraništa pozivalina molitvu i klanjanje pred Kristom otajstveno prisutnim u životuCrkve. (…)

h) Prostor za sakrament pomirenja velikim dijelom ovisi o »tipu«
zajednice koja slavi i o njezinoj slavljeničkoj snazi, ali se ne smije zanijekati specifi čnost i značenje toga sakramenta. Ispovjedaonice čiji oblik nakon Tridentskoga koncila nazivamo »klasičnim«,  nisu dovoljno jasne u izražaju zbilje koja se ondje slavi. Ako taj prostor ničim ne progovara o eklezijalnoj naravi pomirenja i o obnovi zajedništva koje se živi u daru ponovnoga pristupu euharistijskomu stolu, onda je zasjenjena sama istina o grijehu i pomirenju. (…)  i) Zbor pjevača, kojemu je zadaća predvoditi pjevanje kao oblik
sudjelovanja cijele zajednice, treba imati takvo mjesto da jasno očituje da je i on dio zajednice, ali da i pjevanje pripada čitavoj zajednici. Mjerilo je uvijek mogućnost vršenja liturgijske službe pa se običaj smještanja zbora iznad ulaza [III. dio, 6. poglavlje, str. 197.-202.]  


srijeda, 28. rujna 2016.

Obrana obožavanja djece

Iako Gilbert Keith Chesterton i njegova supruga Frances sami nisu mogli imati djece, Chesterton je često pisao o djeci, ali i za djecu. Oni koji su čitali više njegovih djela, složit će se sa mnom da je Chesterton vrlo ozbiljno shvatio Kristove riječi "Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući" (Mk 10, 15), jer je svojom ozbiljnom radosti, duhovitosti i dovitljivosti na neki način tijekom cijeloga života ostao dijete.

Povodom današnjeg početka jesenske kampanje inicijative "40 dana za život" koja se odvija u čak 24 hrvatska grada, donosim prijevod Chestertonovog eseja A Defence of Baby-Worship objavljenog u zbirci eseja The Defendant 1901. godine.


Obrana obožavanja djece 

Dvije činjenice koje gotovo svaku normalnu osobu privlače djeci jesu: prvo, da su ona vrlo ozbiljna, i drugo, da su posljedično vrlo sretna. Djeca su toliko potpuno vesela što je moguće samo u nedostatku humora. Najneshvatljivije škole i mudraci nikada nikada nisu dosegli ozbiljnost koja prebiva u očima tromjesečne bebe. To je ozbiljnost čuđenja svemiru, a čuđenje svemiru nije misticizam nego transcedentni zdravi razum. Zanos djecom leži u ovome: da su sa svakim djetetom stvari ponovno napravljene, a svemir je opet stavljen u iskušenje. Dok hodamo ulicama i vidimo ispod nas te dražesne loptaste glave, triput prevelike za tijelo, koje označavaju te ljudske gljive, trebali bismo se uvijek prvo prisjetiti da je u svakoj od tih glavica novi svemir, nov kao što je bio i sedmoga dana stvaranja. U svakoj od tih kugli postoji novi sustav zvijezda, novo bilje, novi gradovi, novo more. 
U zdravom umu uvijek postoji nejasno navođenje da nas religija uči kopati umjesto penjati se; da ako bismo samo shvatili običnu glinu zemlje, shvatili bismo sve. Slično, imamo osjećaj da ako bismo mogli uništiti običaj jednim udarcem i vidjeti zvijezde kako ih vide djeca, ne bismo trebali druge apokalipse. To je velika istina koja je uvijek ležala u zaleđu obožavanja beba, i koja će ju podupirati do kraja. Zrelost se, sa svojom beskonačnom energijom i aspiracijama, može lako uvjeriti da će pronaći nove stvari koje će cijeniti, ali nikada se neće uvjeriti, na kraju, da je ispravno cijenila ono što ima. Možemo izmjeriti nebesa i pronaći da je zvijezde nemoguće prebrojiti, ali uvijek postoji nova zvijezda koju još nismo otkrili – ona na kojoj smo rođeni. 
Ali utjecaj djece ide dalje od prvog sićušnog pokušaja ponovnog stvaranja neba i zemlje. Ona nas zapravo prisiljavaju da promijenimo svoje ponašanje u skladu s revolucinarnom teorijom veličanstvenosti svih stvari. Mi (čak i ako smo potpuno jednostavni ili neznalice) – mi zapravo dječji govor tretiramo kao veličanstven, dječji hod kao veličanstven, zdravi razum u djece kao veličanstven. Cinični filozof mašta da će pobijediti u ovom pitanju – da se može nasmijati kad pokaže da dječje riječi i ludorije, toliko poštovane od strane dječjih obožavatelja, nisu dovoljno uobičajene. Činjenica je da je upravo u tome obožavanje djece toliko duboko ispravno. Sve riječi i sve ludorije grude gline su predivne, dječje riječi i ludorije su predivne, i jedino je pošteno reći da su i filozofove riječi i ludorije jednako predivne. 
Istina je da je naš stav prema djeci taj koji je ispravan, a naš stav prema odraslim osobama je pogrešan. Naš stav prema nama jednakima u dobi sastoji se u pokornoj ozbiljnosti, uz popriličnu razinu ravnodušnosti ili prezira. Naš stav prema djeci sastoji se u snishodljivom povlađivanju, uz nedokučivo poštovanje. Naklanjamo se odraslim osobama, skidamo šešire pred njima, uzdržavamo se izričito im se protiviti, ali ih ne cijenimo prikladno. Od djece radimo lutke, držimo im prodike, povlačimo ih za kosu, i poštujemo, volimo i bojimo ih se. Kad poštujemo nešto kod zrelih ljudi, to su njihove vrline ili njihova mudrost, a to je lagano. Ali kod djece poštujemo i greške i gluposti. 
Vjerojatno bismo došli znatno bliže pravom konceptu stvari kad bismo prema odraslim osobama svih titula i tipova postupali s tom istom mračnom privrženosti i ošamućenim poštovanjem s kojim postupamo prema nedoraslim ograničenostima. Djetetu je teško postići čudo govora, posljedično svaku njegovu pogrešku u govoru smatramo gotovo jednako veličanstvenom kao i svaku preciznost. Kad bismo samo poprimili isti stav prema Premijerima i Kancelarima, kad bismo ljubazno poticali njihovo mucanje i dražesne pokušaje ljudskog govora, bili bismo puno mudriji i tolerantnije naravi. Dijete ima talent raditi eksperimente u životu, općenito zdrave u motivu, ali često nepodnošljive u zajedničkom kućanstvu. Kad bismo samo trgovace i agresivne tirane tretirali pod istim uvjetima, ako bismo nježno korili njihove brutalnosti kao čudne pogreške tijekom života, ako bismo im jednostavno rekli da će „shvatiti kad budu stariji“, vjerojatno bismo poprimili najbolji i najrazorniji stav prema slabostima čovječanstva. U našem odnosu prema djeci dokazujemo da je paradoks u potpunosti točan, da je moguće kombinirati amnestiju koja je na rubu prezira s obožavanjem koje je na rubu terora. Opraštamo djeci s jednakom bogohulnom nježnosti s kojom je Omar Khayyam oprostio Svemogućem. 
Osnovna čestitost našeg pogleda na djecu leži u činjenici da osjećamo da su ona sama i njihovi načini nadnaravni dok, iz nekog misterioznog razloga, ne osjećamo same sebe i naše načine nadnaravnima. Sama malenost djece omogućava smatrati ih čudima; čini se da se suočavamo s novom rasom, vidljivom jedino kroz mikroskop. Sumnjam da itko s bilo kakvom nježnosti ili maštom može vidjeti ruku djeteta i ne biti pomalo zastrašen njome. Užasno je pomisliti kako temeljna ljudska energija prelazi u tako malenu stvar, to je kao i pomisao da bi ljudska narav mogla živjeti u krilu leptira ili listu stabla. Kad pogledamo te živote tako ljudske, a opet tako malene, osjećamo se kao da smo mi sami povećani na sramotnu veličinu. Osjećamo istu obvezu prema tim stvorenjima koje bi neko božanstvo osjećalo kad bi stvorilo nešto što ne može razumijeti.
Ali šaljiv pogled djece možda je najnježnija od svih veza koje Kozmos drže na okupu. Njihovo glomazno dostojanstvo je dirljivije od svake poniznosti, njihova ozbiljnost daje nam više nade od tisuće karnevala optimizma, njihove velike i sjajne oči kao da sadrže sve zvijezde u njihovom veličanstvu, a njihov fascinantni nedostatak nosa čini se kao da predstavlja najsavršeniji nagovještaj radosti koja nas čeka u Kraljevstvu nebeskom.
G. K. Chesterton 
IZVOR 

nedjelja, 15. svibnja 2016.

"I Pavao VI. je zaplakao"


Novi red mise – uz mnogobrojne promjene u liturgijskom kalendaru – ušao je u primjenu s prvom nedjeljom Došašća 1969. U ponedjeljak nakon nedjelje Pedesetnice 1970. godine, papa Pavao VI. iznenadio se kad ga je prije jutarnje Mise dočekalo zeleno liturgijsko ruho. Kad je zapitao o nezamislivom zelenom ruhu, rečeno mu je da je sad Vrijeme kroz godinu. Papa je odgovorio „Sad je Duhovska Osmina“. Uslijedio je odgovor da je Duhovska Osmina ukinuta s novim kalendarom. „Tko je to učinio?“ upitao je Papa. „Vi, vaša Svetosti“. I Pavao VI. je zaplakao.

Izvor: Father Z's blog

četvrtak, 24. ožujka 2016.

Evo drvo križa...

natpis u bazilici Svetoga Križa u Rimu
u kojoj se čuvaju relikvije pravoga križa

U križu je spasenje, u križu je život, u križu je obrana od neprijatelja. U križu je obilje višnje sladosti, u križu snaga srca, u križu radost duha. U križu je sva krepost, u križu je savršena svetost. Nema spasenja duši, niti ufanja u vječni život osim u križu. (Nasljeduj Krista, Knj. 2., Gl. 12.)
A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu. Gal 6, 14

subota, 19. ožujka 2016.

Nedjelja Muke Gospodnje - Cvjetnica


Antifona Nedjelje Muke Gospodnje (uz Ps 24)
 
Pueri Hebraeorum, portantes ramos olivarum, obviaverunt Domino, clamantes et dicentes: Hosanna in excelsis!
Židovska su djeca, s granama palminim u ruci, išla u susret Gospodu i klicala: Hosana u visini!
 
 
Himan Kristu Kralju
Gloria, laus et honor tibi sit, Rex Christe, Redemptor: Cui puerile decus prompsit Hosanna pium.
Slava, čast i hvala ti, Spasitelju, Kralju Kriste, kom hosana klicahu mala usta djece čiste.

ponedjeljak, 7. ožujka 2016.

Kardinal Sarah u Zagrebu - DODANO


Nastavlja se lijepa tradicija da prilikom proslave zaštitnice Grada Zagreba, Majke Božje od Kamenitih vrata, 31.5., sv. Misu i procesiju predvodi neki strani kardinal kojeg zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić pozove u goste. Prošle godine tako nam je došao kardinal George Pell [1], a ove godine dolazi nam prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, gvinejski kardinal Robert Sarah. [2]

Vjerujem da su mnogi imali prilike već čuti o kardinalu Sarahu [3], čije je imenovanje prefektom spomenute kongregacije od strane pape Franje bilo poprilično neočekivano. Mnogi su tada doživjeli pozitivan šok jer se spominjalo da bi nasljednik Španjolca Canizaresa Llovere mogao biti Piero Marini, a umjesto njega došao je afrički kardinal.
Kardinal Sarah u Crkvenoj se javnosti prometnuo kao jedan od najgorljivijih branitelja Crkvenog nauka o braku i obitelji, a posebno se istaknuo na dvije sinode o obitelji [4, 5, 6]. Poznat je i kao prijatelj tradicije, a više je puta pozitivno govorio o starom obredu, kao i o mnogim problemima novog obreda.  [7, 8]
Sudjelovao je u izradi knjige Nova Kristova Domovina - Afrika [9], u kojoj zajedno s još deset afričkih kardinala i biskupa piše o obitelji, braku, zapadnoj kulturi i drugim problemima suvremenog svijeta. Bio je i jedan od jedanaestorice kardinala koji su u knjizi 11 kardinala govori o braku i obitelji [10] branili Crkveni nauk o raznim pitanjima vezanim uz naslovnu temu. Obje knjige objavljene su uoči prošlogodišnje redovite Sinode o obitelji i poslužile su kao putokaz i upozorenje sudionicima Sinode. Prošle godine objavljena je i knjiga-intervju Bog ili ništa, [11] koju će kardinal Sarah predstaviti 1.6. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. (iz najave nije jasno predstavlja li hrvatsko izdanje, nadam se da da).
Kardinal Sarah postao je sa samo 34 godine nadbiskup Conakryja, glavnog grada Gvineje, gdje je proveo 22 godine, kada na poziv Ivana Pavla II postaje tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda. Benedikt XVI imenuje ga 2010. godine predsjednikom papinskog vijeća "Cor unum", a iste godine dobiva i kardinalsku čast. Kao što sam napomenuo na početku, papa Franjo imenovao ga je prefektom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata 2014. godine.

Kardinal Sarah je u svojem životu vršio razne službe, doticao se mnogih problema, ali uvijek ostao vjeran Kristu i Crkvi. Nastupa kao jasni čuvar Božjega nauka u ovim tmurnim vremenima, a pri tome ostaje jednostavan i dostupan. Zbog toga je pobrao i brojne simpatije vjernika, kako laika tako i klerika. Sve to dovelo je poznatog vatikanistu Sandra Magistera da zaključi kako bi kardinal Sarah bio idealan budući papa, prvi papa iz Crne Afrike. [12]

DODANO 8.3.2016.
Zagrebačka nadbiskupija objavila je detaljniju vijest o dolasku kardinala Saraha u kojoj se potvrđuje da će njegova knjiga Bog ili ništa biti objavljena i na hrvatskom jeziku. [13]